EU unistava BiH Hrvate

Apel na Hrvatske dužnosnike je uzaludan jer su to ljudi koji nemaju ni trunke savjesti niti vjerodostojnosti. Što očekivati od slugu tuđina i stranog gospodara, istog onog koji provodi najteži oblik diskriminacije prema našem narodu u BiH, usred tzv. kulturne i civilizirane Europe.

Dobar dio populacije u Hrvatskoj, uslijed konstantnog medijskog linča Hrvata u BiH, te medijske propagande koja uspješno ispire mozak cijeloj naciji, takav odnos podržavaju i doživljavaju to kao zadovoljstvo ili su ravnodusni prema svemu.

Zaista primjer Hrvata mi se čini kao jedan izuzetno uspješan pokus ili najbolji mogući dokaz kako širokim narodnim masama tako dobro i uspješno isprati mozak da izgubi mogucnost cak i minimalnog razumskog rasudjivanja.

Ja ne mogu razumjeti da predsjednik vlade koji je toliko toga slagao, radio totalno suprotno od predizbornih obećanja i prevario birače i dalje uživa toliku podršku, čovjek koji je pred milijunskim auditorijem u Hrvatskoj opetovano ponavljao kako će "Uhititi, i transferirati Gotovinu u Hag" i da mu je to najveća zadaća, još uvijek uživa ogromnu podršku sa svojom strankom. Pa da budem do kraja otvoren ne mogu razumjeti niti naše ljude u BiH koji su tamo na nekoj utakmici takvom čovjeku skandirali "Ivo, Ivo".

Ne mogu shvatiti niti one osviještene birače koji daju podršku HSP-u, koji ama baš ništa bitno nema drugačiju retoriku od HDZovih Komunista, a ipak sve više jača.

A pogotovo ne mogu shvatiti niti da jedna Euro-realistična stranka, koja je rezerviranija glede pristupu EU, a ne kao guske u maglu i pod svaku cijenu, nema značajniju podršku, unatoč činjenici da je eto, oko 40% Hrvata protiv.

U biti u ovom periodu sam se blago razočarao stanjem svijesti prosječnog Hrvatskog čovjeka. Mislim da je danas Hrvatski čovjek previše psihički nemoćan, grogiran i previše pasivan da barem samo zdravorazumski zaključuje, već rado prepušta upravljanje valastite sudbine nekome drugom.

Republika Hrvatska je supotpisnica i Washingtonskoga i Daytonskoga sporazuma. U te sporazume bila je ugrađena i odredba o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, i to, ako je suditi po izjavama sudionika u pregovorima, upravo zbog postojanja Republike Srpske, koja po Daytonskomu sporazumu nije mogla izgrađivati posebne odnose sa Srbijom. Hrvatska se uz to svojim Ustavom, članak 10., stavak 2., nedvosmisleno obvezala: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“ Međutim, nova je vlast Republike Hrvatske 3. siječnja 2000. potpuno „zaboravila“ svoje obveze. Umjesto izgradnje „posebnih odnosa“ s Federacijom Bosne i Hercegovine i „osobite skrbi i zaštite“ dijela hrvatskoga naroda koji u njoj živi – ona je posve digla ruke od Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vlast se u međuvremenu (23. studenoga 2003.) promijenila, ali politika je i sadašnje vlasti, zbog još poniznijega dodvoravanja Europskoj uniji, jednako gluha i slijepa za nevolje dijela hrvatskoga naroda koji živi u Bosni i Hercegovini. Rezultat takva držanja vlasti Republike Hrvatske može se formulirati u nekoliko riječi: Srbi su u Bosni i Hercegovini dobili svoj entitet i nakon revizije Daytonskoga sporazuma potpisali sporazum o posebnim odnosima sa Srbijom, a Hrvati su ostali i bez svoga entiteta i bez posebnih odnosa s Republikom Hrvatskom.

Ovakva politika je ne samo nož u leđima hrvatskom narodu u BiH nego i vjetar u leđa velikosrpskim interesima.